Knjiga Dubrovački ljetnikovac na prvi pogled ostavlja dojam još jedne u nizu lijepih knjiga. No ubrzo nakon toga primijetit ćemo da listajući je ulazimo u jedan drugi i drugačiji svijet osobite poetičnosti u kojem se san isprepliće sa stvarnošću, sjećanje s maštom, što djeluje uznemirujuće na način nadrealističkog fiksiranja naizgled uobičajenih situacija automatizmom pogleda kroz objektiv kao produženu ruku svijesti. Pri tome fotografija jednako uvjerljivo funkcionira kao dokumentarno sredstvo hladnog, objektivnog registriranja stanja stvari i metafora snažnog asocijativnog naboja pred kojom je teško ostati ravnodušnim.
Prizori arkadijske ljepote koji evociraju romantičarski ideal neometanog uživanja u prirodi izmjenjuju se s onima koji neumoljivo bilježe razaranje i propadanje. Ritam pojavljivanja zdanja skladno sraslih s okolnim krajolikom i “marginalija” u rasponu od zidnih slika do pergola, fontana, trijemova, sve do detalja arhitektonske plastike i rascvalih hortenzija tvoreći nepredvidivu priču, u kojoj je svaki kadar gusta mreža tvari i pamćenja oblikovana svjetlom do taktilne jasnoće. Iako ga nigdje ne vidimo, čovjek je posredstvom ikoničkih kodova prisutan u svakom prizoru, njegove tragove slijedimo posvuda.